Kip Djevice Marije

Marijanski stup na Starogradskom trgu u Pragu nastao je neposredno nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata kao izraz javne zahvalnosti za spas grada. Godine 1648. Pražani su se suočili s posljednjim napadom švedskih trupa koje su pokušale osvojiti Stari grad. U to su se vrijeme građani molili Bogu po zagovoru Djevice Marije pred zavjetnom slikom posvećenom njoj, koja je bila izložena na Starogradskom trgu. Otuda i lokalni epitet Panna Maria Rynecká (prema starom češkom izrazu za trg - rynek). Kad je rat završio, grad i car Ferdinand III. htjeli su taj događaj trajno zabilježiti. Stoga su odlučili zahvaliti Djevici Mariji za zaštitu Praga tako što su joj podigli stup na trgu i u njegovo podnožje postavili zavjetnu sliku. Godine 1652. kardinal Arnošt Vojtěch od Harracha, praški nadbiskup i veliki meštar Reda križara s crvenom zvijezdom, posvetio ga je u prisutnosti cara. Car je također osnovao zakladu pod upravom metropolitanskog kaptola za održavanje redovitih bogoslužja. Procesije prema stupu održavale su se svake subote, na marijanske blagdane i njihova bdjenja.

Gornji kip Immaculate tipizirani je prikaz Djevice Marije, koji upućuje na nauk o Bezgrešnom začeću (immaculata conceptio), proglašen dogmom tek dva stoljeća kasnije. Vjerovanje da se istočni grijeh nije prenio na Majku Božju dio je crkvene predaje. Prvi jasno formulirani zapis potječe iz 7. stoljeća, od svetog Sofronija Jeruzalemskog: „Nitko osim tebe nije bio unaprijed očišćen.“ (Hom. II; PG 87/3, 3248). Sama marijanska pobožnost ima svoj biblijski temelj u Evanđelju po Luki: „Od sada će me blaženom zvati svi naraštaji…“ (Lk 1,48). Marija je prikazana kao moleća Majka koja gazi zmaja i istodobno se okreće nebu. Dvanaest zvijezda oko njezine glave odnosi se na Ivanovo Otkrivenje, u kojem se pojavljuje „Žena odjevena suncem, s mjesecom pod nogama i s krunom od dvanaest zvijezda oko glave.“ (Otk 12,1), što se od 2. stoljeća tumači kao slika Marijina sudjelovanja u Kristovoj pobjedi. Motiv gaženja zmaja ima paralelu u psalmu: „Na lava i na zmiju zgazit ćeš, na lava i na zmaja zgazit ćeš.“ (Ps 91,13), koji se oslanja na stih: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti satrti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.“ (Post 3,15). U baroknom razdoblju zmaj je shvaćan ne samo kao simbol zla, nego i kao slika duhovne sljepoće, koja se nakon rata smatrala jednim od uzroka društvenog rasula u Europi. Vrijednosti koje donosi vjera pobjeđuju sile propadanja koje razaraju ljudsko društvo. Stup je zato bio ne samo spomenik nego i javna izjava povjerenja da duhovni poredak može pobijediti kaos.

Stup je sagrađen na mjestu koje su Pražani povezivali s dubokim poniženjem. Upravo su ovdje tijekom upada u grad u ožujku 1632. saski vojnici oskvrnuli Paladij, najpoštovaniju marijansku sliku čeških zemalja, što je doživljeno kao svjestan čin svetogrđa. Zato je već 1647. strahovski opat predložio da se na tom mjestu podigne marijanski stup kao znak obnove, očišćenja i zaštite Praga, a nakon obrane grada od Šveđana 1648. ta je zamisao dobila još snažniju duhovnu i simboličku težinu. Marijanski stupovi povezani su i sa starom predajom koja seže do legende o Djevici Mariji na stupu u Zaragozi, gdje se, prema predaji, ukazala apostolu Jakovu i ostavila mu kameni stup kao znak svoje trajne zaštite. Barokna Europa razumijevala je tu predaju kao sliku Marijine prisutnosti usred kršćanskih gradova, pa je i ovaj stup postao izraz povjerenja da Djevica Marija čuva mjesto koje joj je posvećeno.

Ikonografsku poruku stupa čine i četiri anđela postavljena na postoljima oko baze:

Anđeo s ključem, koji drži đavla u lancima, prikazuje scenu iz Otkrivenja: „…anđeo silazi s neba, imajući u ruci ključ od ponora i veliki lanac. On uhvati zmaja, tu staru zmiju, to jest đavla i sotonu, sveza ga na tisuću godina, baci ga u ponor, zaključa i zapečati, da više ne zavodi narode dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima biti pušten na kratko vrijeme.“ (Otk 20,1-3).
Anđeo s plamenim mačem predstavlja kerubina koji čuva edenski vrt: „Istočno od edenskoga vrta postavi kerubine i plameni mač koji je bljeskao da čuva put do stabla života.“ (Post 3,24). Demon s lavljom glavom i opnastim krilima podsjeća na riječi apostola Petra: „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.“ (1 Pt 5,8). Na toj je slici zlo već zaustavljeno na vratima Edena.
Anđeo koji drži isukan mač i gazi pokorenog zmaja odnosi se na nebesku bitku arkanđela Mihaela: „I nastade rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate sa zmajem. Zmaj i njegovi anđeli također zarate, ali ne nadvladaše i za njih više ne bijaše mjesta na nebu. I veliki zmaj, stara zmija, prozvana đavao i sotona, zavodnik svega svijeta, bio je zbačen na zemlju, a s njime i njegovi anđeli.“ (Otk 12,7-9). Istodobno, njegov stav može podsjetiti i na biblijsku scenu u kojoj anđeo Gospodnji s isukanim mačem stoji Bileamu na putu u uskom klancu (Br 22,26-31), kao i na njezinu paralelu u bitci na Karlovu mostu.
Anđeo s križem koji obara đavla na zemlju pokazuje da je obrana grada bila shvaćena kao dio šire duhovne borbe. U Svetome pismu snaga križa povezana je s Kristovom pobjedom nad zlom: „Pobijediše ga krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva.“ (Otk 12,11).

Kada je stup srušen od strane rulje u euforičnoj atmosferi nakon proglašenja Čehoslovačke, taj čin nije bio samo simbol preobrazbe političke moći, već je nagovijestio i period u novoj Republici u kojemu je Crkva sve više bila istiskivana iz javnog prostora. Rušenje stupa nije bilo samo uklanjanje baroknog spomenika, već i gesta kulturnog loma, koji je pokazao koliko je duboka bila napetost između vjerske baštine predaka i novih protucrkvenih struja. Dio njihovih aktera u sljedećim se godinama priklonio socijalističkom i kasnije komunističkom pokretu, koji je potom počeo proganjati ljude koji su se javno izjašnjavali kršćanima.

Ipak, marijanska pobožnost u Pragu nije nestala. Gotička slika Panna Maria Rynecká, koja je nekoć preživjela husitsko ikonoborstvo, sačuvala se i nakon rušenja stupa. Brojni fragmenti iz nje i njezina kiparskog ukrasa danas su pohranjeni u lapidariju. Misao o njegovoj obnovi preživjela je cijelo 20. stoljeće. Kada je 2020. ponovno bio podignut, nije se radilo samo o rekonstrukciji baroknoga djela, nego o ponovnom povezivanju s duhovnom baštinom koja nadilazi političku povijest. A ponajprije pokazuje da neki simboli, čak i kad na neko vrijeme nestanu, imaju snagu vratiti se, jer pripadaju identitetu grada i ljudi koji u njemu žive.