Kamen iz Indije

Restauracija Marijanskog stupa na Starogradskom trgu nije bila samo stvar zanatskog umijeća i povijesne vjernosti. Bila je to i potraga za kamenom koji bi mogao zamijeniti izvorno monumentalno tijelo stupa od pješčenjaka. U Češkoj ne postoji otvoreni kamenolom pješčenjaka iz kojeg bi bilo moguće izvaditi tako velik i kompaktan blok kakav je stup zahtijevao. Ta je činjenica označila početak duge i pustolovne potrage za odgovarajućim materijalom diljem svijeta.

Prvo razmatranje bilo je odlazak u Afriku. Tamošnji pješčenjaci djelovali su obećavajuće, no nakon detaljnog pregleda uzoraka postalo je jasno da svojom strukturom i sastavom ne odgovaraju češkom božanovskom pješčenjaku od kojeg je napravljen originalni stup. Uslijedila je potraga u Australiji, gdje se vadi kamen slične boje i hrapavosti. Čak su uspjeli pronaći mjesto gdje bi bilo moguće izbiti blok neobično velikih dimenzija. Međutim, nada je ugašena nakon ispitivanja smrzavanjem: australski pješčenjak ne bi izdržao u češkoj klimi. I tako je počeo treći krug potrage.

Igrom slučaja i zahvaljujući lancu kontakata, bilo je moguće otkriti kamenolom u Indiji, na području Jaipura. Tamo je konačno iskopan blok pješčenjaka od šest metara koji je udovoljavao svim zahtjevima - čvrstoća, struktura, boja i otpornost na mraz. Tako je započeo njegov dugi put u Prag. Blok je ukrcan na brod, prevezen preko oceana i europskih luka, a čak je dio svog putovanja završio na kazališnom brodu Tajemství. Na njegovoj palubi klesari su nastavili raditi kao da je riječ o plutajućoj radionici.

Međutim, obnova nije bila samo tehnička stvar. Pridružili su joj se češki gradovi te sunarodnjaci iz SAD-a i Kanade, koji su darovali 24 temeljna kamena. Talijanski grad Vitorchiano, poznat po kamenolomima pješčenjaka, donirao je kamen za postolje. Četiri viteška reda (Malteški vitezovi, Teutonski vitezovi, Križari Crvene Zvijezde i Sveti Lazar Jeruzalemski) dala su kamenje za četiri anđeoska postolja oko baze stupa. Taj je element obnovi dao snažnu dimenziju zajednice: stup je postao djelo ne samo stručnjaka, već i ljudi koji su svojim sudjelovanjem htjeli pridonijeti povratku spomenika.

Dok se raspravljalo o dozvolama i političkim odlukama, pojedini dijelovi stupa već su nastajali. Kako bi bili spremni za trenutak početka gradnje, pohranjeni su na tajnom mjestu u kazamatima tvrđave u Jaroměřu-Josefovu. U međuvremenu je na Petřínu podignuta osovina stupa, a kip Djevice Marije čekao je svoj trenutak pokraj crkve Týn. Tako je obnova tekla strpljivo, sa sviješću da će jednog dana doći trenutak kada će se svi dijelovi spojiti u jednu cjelinu.

Kada je stup konačno obnovljen 2020., to nije bio samo povratak barokne znamenitosti. Bila je to i priča o potrazi za kamenom na tri kontinenta, o radu klesara na brodu, o darovima gradova i mjesta, o strpljenju i ustrajnosti. Danas Marijanski stup stoji ne samo kao povijesna rekonstrukcija, nego i kao svjedočanstvo da velike stvari nastaju kada se spoje stručnost, vjera, odlučnost i ljudska suradnja.

I u ovoj široj priči o vjeri, koja nadilazi pojedinačne ljudske sudbine, svoje mjesto ima i još jedna sudbonosna priča dviju osoba koje nikada nisu razgovarale jedna s drugom, a ipak su zajedno Europi dale jedan od njezinih simbola. Kada je nakon rata raspisan natječaj za izgled europske zastave, francuski službenik Arsène Heitz sudjelovao je s prijedlogom koji nije proizašao iz političkih razmišljanja, nego iz njegove duboke marijanske pobožnosti. Paul M. G. Lévy, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata preživio progon i strahote Holokausta, nadovezao se na taj prijedlog, dao ga grafički doraditi u oblik kruga od dvanaest zvijezda i progurao ga u Vijeću Europe.

Motiv dvanaest zvijezda, tradicionalno shvaćen kao znak punine Božjega naroda, tako je prenesen na zastavu koja je slučajno prihvaćena upravo na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. Europske institucije tada su taj motiv tumačile isključivo kao izraz sklada i jedinstva, jer nisu imale nikakve informacije o Heitzovoj marijanskoj inspiraciji. Sam Heitz svoje je prave motive javno opisao tek mnogo godina poslije, kada je zastava već postala općeprihvaćen simbol europskog identiteta.