Povijesna slika

U staroj Grčkoj zaštitu grada simbolično je osiguravao drveni kipić božice Palade Atene, koji je prema predaji bio prenesen iz Troje. Kasnije se izraz paladij počeo upotrebljavati za slike ili reljefe kojima se pripisivala zaštitna uloga. Metalni reljef Djevice Marije s malim Isusom, za koji se po predaji govorilo da je putovao od sv. Metoda preko sv. Ljudmile do sv. Václava, štovao se kao predmet posebne zaštitne moći te se o njemu počelo govoriti kao o Paladiju češke zemlje. Postao je predložak za niz gotičkih slika, među koje pripada i Svetovitska Madona. Njezinu vjernu kopiju, naslikanu temperom na tri daske od alpskog bora presvučene konopljinim platnom, posjedovao je i brusač dragog kamenja Dionysio Miseroni. Slika je bila izložena na njegovoj kući na uglu Starogradskog trga i Ulice Železná, a tijekom švedske opsade 1648. godine Pražani su se pred njom molili za spas grada. Purkmistar Mikuláš František Turek ze Strumfeldu a Rosenthalu tada ju je nosio po zidinama i na Karlov most kako bi ohrabrio branitelje. Nakon sklapanja mira Pražani su svoju pobjedu pripisivali zagovoru Djevice Marije.

Stup je podignut u godinama 1650.–1652. uz potporu cara Ferdinanda III., koji ga je shvaćao kao zavjetni dar za „obranu i oslobođenje grada“. Kiparsku opremu vodio je Jan Jiří Bendl, prvi veliki češki barokni kipar. Njegovo kiparsko djelo pripada najstarijim baroknim radovima u češkim zemljama. Ujedno je taj stup postao prvim marijanskim stupom u Češkoj. Podignut je na mjestu gdje su 1632. saski vojnici nakon zauzimanja Praga grubo oskvrnuli Palladium koji su ukrali u Stará Boleslavi.

Koliko je brzo i s koliko ozbiljnosti gradnja bila pokrenuta, svjedoči zapis od 22. travnja 1650. u spomen-knjizi Praškog Staroga grada. Dokument bilježi odluku gradskog vijeća, koje je Dionýsu Misseroniju, uglednom skrbniku kraljevskih zbirki, povjerilo nadzor nad gradnjom. Temeljni kamen položen je već 26. travnja 1650. Zapis izričito navodi da se stup gradi kao zahvala za spasenje grada – dakle ne samo kao umjetničko djelo, nego kao izraz kolektivnoga pamćenja i duhovne zahvalnosti. Slika povezana sa zagovorima za spasenje života branitelja Praga smještena je u sveti prostor usred stupa. U tome se praški Marijanski stup znatno razlikuje od starijih Marijinih stupova sjeverno od Alpa – münchenskog na Marienplatz (1638.) i bečkoga na Am Hof (1647.), što ga među Marijinim stupovima stavlja u posve iznimnu kategoriju.

Za pruske opsade Praga 1757. topovska je kugla pogodila anđela koji ponižava đavla i razbila tu skulpturu. Njezino je mjesto u 19. stoljeću zauzela suvremena zamjena, no pri zamjeni korintskog kapitela zbog trošenja pala je greda s drvene skele i ozbiljno je oštetila. Stup je stajao na Starogradskom trgu 268 godina, sve do 3. studenoga 1918., kada ga je rulja srušila. Ona se potom uputila prema Karlovom mostu s namjerom da ondje skulpture baci u Vltavu, što joj je ipak spriječila naoružana straža. Atmosfera prvih dana proglašene republike bila je prepuna euforije, ali i protukatoličkih raspoloženja. Već ubrzo nakon rušenja stupa nastale su prve inicijative za njegovu obnovu, koje su predvodila uglavnom katolička društva. No te su inicijative propale jer je politička zastupljenost prve republike bila snažno nastrojena protiv Crkve, a javna rasprava opterećena povijesnim mitovima. Ti su mitovi kasnije postali temelj komunističke protucrkvene propagande, koja ih je još pojačala.

Obnova stupa u 21. stoljeću bila bi iznimno zahtjevna i bez tih povijesnih tereta. Zahtijevala je kombinaciju pomnog prikupljanja povijesnih dokumenata i arhivskih fotografija, arheoloških istraživanja, mjerenja i modernih statičkih izračuna. Projektanti i restauratori koristili su sačuvane fragmente pohranjene u Lapidariju Narodnog muzeja, stare crteže, opise i povijesne fotografije. Svaki je detalj morao biti rekonstruiran s maksimalnom vjernošću – od proporcija do površinske strukture. Moderna je tehnologija omogućila pronalazak odgovarajuće zamjene za izvorni pješčenjak iz ugašenih kamenoloma, dok su tradicijsko klesarstvo i kiparstvo zajamčili da konačni izgled vjerno odgovara baroknom originalu.

Marijanski stup danas stoji ne samo kao podsjetnik na baroknu pobožnost, nego i kao svjedočanstvo o njegovu dubokom ukorjenjivanju u povijest Praga. Njegova priča spaja srednjovjekovnu Marijansku pobožnost, baroknu umjetnost, dramatične događaje 1632., 1648., 1757. i 1918. godine te nastojanje za obnovom nacionalnog pamćenja, koje komunistička cenzura više ne ograničava. Marijanski stup danas ponovo stoji kao simbol vrijednosnog kontinuiteta, koji počiva na grčkom mišljenju, rimskom pravu i kršćanskoj etici, koje nisu mogle prekinuti ni strahote koje su obilježile cijelo 20. stoljeće.